Ove se godine navršava točno pet desetljeća od reintrodukcije divokoze na područje Velebita i otada je ovdje neprestano prisutna, no ima i prostora i razloga za povećanje brojnosti i širenje staništa ove prelijepe i skrovite životinje.
Divokoza (Rupicapra rupicapra) je odlično prilagođena životu na Velebitu – noge su joj jake i čvrste a papci savitljivi, kosti lagane i šupljikave, zahvaljujući čemu se i po vrlo negostoljubivom terenu kreće s lakoćom i elegantno, čak i po naglašenih strminama. Snažne je i zbijene građe pa može potrčati brzinom i do 50 km/h, skočiti dva metra u visinu i čak šest u daljini.
Naseljava visokoplaninske livade iznad gornje granice šumskog staništa, na koje se nadovezuju stjenovite i strme padine gdje se odmara i ima zaštitu od neprijatelja. Nastanjuje također i guste planinske šume, mirna područja s obiljem ispaše koja ujedno pružaju zaštitu od vremenskih neprilika i predatora jer mogu poslužiti kao sklonište i zaklon.
Život iznad 400 metara nadmorske visine
Nije posebno zahtjevna što se hrane tiče. Ljeti se hrani travama, zeljastim biljem i bobicama, a zimi preživljava na lišajevima, mahovinama i mladicama drveća. Rado konzumira jake eterične trave i liže sol, dok vodu uzima samo iznimno. Inače živi na nadmorskim visinama iznad 400 pa do 3,000 metara, dok se zimi seli u niže krajeve, u dijelove staništa koji su obrasli grmljem i šumom i gdje ima lakši pristup hrani jer je snijeg plići. Ukoliko područje osigurava dovoljnu količinu hrane i utočište od predatora i uznemiravanja, veličina staništa jednog krda divokoza može iznositi 100 do 300 hektara.
Kao biljojed, divokoza prirodnom ispašom održava planinske travnjake, mjesta bogate bioraznolikosti te predstavlja izvor hrane zvijerima – vuku, lisici, čaglju, risu i medvjedu, dok za mlade divokoze opasnost može predstavljati i orao. Visoka je 70 do 80 cm, dugačka 110 do 130 cm, no nije preteška – ženka ima do 35 kg, dok divojarac može dosegnuti 55 kilograma. Životni vijek joj je 20 do 25 godina, pri čemu joj se starost može odrediti brojem godova na rogovima.
Divokoza je izrazito dnevna životinja i aktivna je od zore do sumraka, no ljeti se uslijed vrućina zna odmarati i tokom dana. Noći provodi na sigurnom i mirnom mjestu. Glasa se na više načina – meketanjem (između divokoze i jareta), zviždanjem kada upozorava na potencijalnu opasnost (usto tupka nogom) i krikom kad je ranjena. Izvanredno je dobrog osjeta sluha i njuha pa neprijatelja može nanjušiti na udaljenosti i od jednog kilometra, ako je vjetar povoljan. Vrlo dobro vidi i gotovo joj se nemoguće prikrasti na otvorenom terenu jer uočava svaki pokret. Divokoza voli mir te će napustiti nemirna područja.
Trajne rogove nose i mužjaci i ženke
Pripada u porodicu šupljorožaca (Bovidae), dakle rogove nikada ne odbacuje nego joj rastu cijeli život. Rog joj je produkt kože te se sastoji od rožišta (što je porozna kost), živca i rožine (orožnjela koža). I mužjaci i ženke prepoznatljivi su po crnim, vitkim rogovima, pri vrhu povijenim unatrag, no divojarcu su rogovi zakrivljeniji prema tjemenu, deblji prema glavi i formiraju kuku.
Ljetno krzno divokoze je smeđe i kratko, do 3 cm duljine, a zimsko sivkasto i deblje, do 12 cm. Po leđima joj se duž kralježnice proteže dugačka tamna pruga s dlakom dugom i dvadesetak centimetara. Glava joj je svjetlija od ostatka tijela, s tamnim prugama koje se pružaju ispod očiju pa gotovo do njuške. Divojarci imaju izraženu bradu ili peraju – pojas duže dlake koji se proteže hrptom. Za mužjaka je također karakteristična i kičica na trbuhu i jači i deblji vrat.
U krdima koja broje 15 do 30 jedinki žive ženke, jarići i mladi mužjaci do dvije godine starosti, a predvodi ih stara iskusna koza. Krda imaju isturene „stražare“ koji upozoravaju ostatak krda na opasnost udaranjem nogama i zvižducima. Mužjaci stariji od tri godine žive samotno da bi se ujesen, na početku sezone parenja (zvanog prsk ili prskanje) pridružili krdima, kada ona mogu narasti i do 100 jedinki. Studeni je vrijeme žestokih borbi mužjaka za ženke, pri čemu jedan jarac može oploditi i više ženki. U vrijeme parenja divojarcima nateknu zaušne žlijezde (zaušnjaci) koje luče sekret intenzivnog mirisa za označavanje teritorija. Nakon 21-22 tjedna ženka se izdvaja iz krda da bi u svibnju ili lipnju na miru ojarila jedno, ponekad dva jareta. Jare već nekoliko sati nakon jarenja može hodati i slijediti majku po teškom terenu, koja ga doji iduća 2-3 mjeseca, a jare ostaje s njom tokom cijele godine. Kad mladi jarci u potrazi za novim staništem privuku i određen broj mladih ženki stvara se novo krdo, čime dolazi do bočnog širenja populacije.
Viša i teža velebitska divokoza
Na balkanskom poluotoku bilježimo posebnu podvrstu divokoze (Rupicapra rupicapra balcanica), koja je viša i teža od alpske divokoze (Rupicapra rupicapra alpina) budući da živi u staništu blagih zima i malo snijega gdje je hrana obilnija i sočnija. Alpska divokoza je nestala s područja Velebita početkom 20. stoljeća da bi 1974. godine bilo ispušteno 10 jedinki, a 1978. godine još pet. Porijeklom su bile s Kamniško-Savinjskih Alpa (Slovenija, sjeverna divokoza) i Prenja (Bosna i Hercegovina, balkanska divokoza). Tako su i nastale hibridne jedinke, što je genetski i znanstveno potvrđeno i objavljeno u znanstvenom časopisu Journal of Wildlife Management. Iako neka istraživanja pokazuju da gen balkanske divokoze nikada nije nestao s područja Velebita, ovdašnja se populacija smatra “običnom divokozom“, Rupicapra rupicapra, i ima status divljači.
Divokoza je na Velebitu i ostalim dijelovima Hrvatske više puta kroz povijest došla do granice nestajanja. Područje Velebita je međutim sa svojim livadama, šumama, proplancima, stijenama i visinom idealno stanište divokoze te je procjena da bi samo na području ovog masiva moglo živjeti do dvije tisuće jedinki. Prema trenutnim procjenama, na Velebitu živi oko 860 jedinki divokoze te je populacija u porastu, pri čemu je najviše ugrožava krivolov. Mogućom repopulacijom, odnosno unašanjem dodatnih jedinki divokoze željelo bi se povećati brojnost životinja, spriječiti križanje u srodstvu (inbreeding) te unaprijediti zdravstveno i kondicijsko stanje populacije i time povećati njihove šanse za zdravi razvoj i dugoročni opstanak vrste. Povećanjem brojnosti divokoza na Velebitu povećala bi se i vjerojatnost za spajanje velebitske populacija divokoze s populacijom u Alpama, što bi ojačalo i jednu i drugu, a vjerojatno rezultiralo i širenjem staništa divokoze na područja između ovih populacija.
Tekst: Kruno Bošnjaković